HAG/DEN HAAG | 02.03.1999.

RODITELJI MU NE BI DALI DA PUCA IZ TOPA

Završena prezentacija obrane Dragana Papića na suđenju "Kupreškiću i ostalima"

Pred Haškom sudom danas je završeno prezentiranje dokaza obrane Dragana Papića, jednog od šestorice bosanskih Hrvata s optužnice za zločine koji su 16. aprila 1993. počinjeni u selu Ahmići, u Lašvanskoj dolini.U prvoj točki optužnice "Kupreškić i ostali" tužitelj tereti Zorana, Mirjana i Vlatka Kupreškića te Dragana Papića, Dragu Josipovića i Vladu Šantića za progon Bošnjaka na političkim i vjerskim osnovama, a u ostalih osamnaest točaka navodi optužbe za pojedinačna ubojstva ili sudjelovanje u ubojstvima.

Za razliku od ostalih optuženih, Papić (31) se tereti isključivo za učešće u progonu, a ne i za ubojstva pojedinih stanovnika Ahmića. Svjedoci obrane su tvrdili da Papić nije sudjelovao u progonu Bošnjaka niti je bio pripadnik HVO u razdoblju na koje se odnosi optužnica (oktobar 1992-april 1993). Za razliku od tužitelja i njegovih svjedoka, koji su Papića opisivali kao nacionalističkog ekstremistu i fanatika, svjedoci odbrane su ga predstavljali kao društvenu, nekonfliktnu i apolitičnu ličnost. 'Dragan je prijateljevao s Bošnjacima i pomagao Nusretu, izbjeglici iz Goražda', koji je ubijen u napadu na Ahmiće, a kojega je Draganov otac i pokopao, svjedočila je jedna Papićeva susjeda.

Dok tužitelj tvrdi da je Papić bio pripadnik HVO od 1992. godine, obrana dokazuje da on nije bio vojno angažiran u trenutku izbijanja rata između Hrvata i Bošnjaka te da 16. aprila, kad je počinjen zločin u Ahmićima, nije bio u selu već je kao pripadnik seoske straže čuvao Radakov most na Lašvi.

Najozbiljniju optužbu protiv Papića iznio je jedan pripadnik UNPROFOR svjedočeći da je čovjeka po imenu Dragan sreo u danima nakon pokolja u Ahmićima i da mu je on znakovima pokazao da je ubio 32 Bošnjaka. Obrana je osporavala takvo tumačenje 'znakova' kao i svjedokovu identifikaciju optuženog Papića.

Potvrdu Papićeva vojnog angažmana tužitelj je našao u iskazu svjedoka obrane da je Papić na dan prvog sukoba između Hrvata i Bošnjaka, u oktobru 1992. godine, trebao preuzeti minobacač u susjednom selu i ispaliti signalnu granatu u slučaju opasnosti. Obrana je međutim ustrajala u tvrdnji da je taj zadatak mogao biti povjeren civilu.

Na preostale optužbe - da je nosio uniformu i pušku, isticao hrvatsku zastavu te da je pred njegovom kućom bio postavljen top - obrana odgovara da je dijelove raznih uniformi nosio 'da dobije na značaju' te je u njima i radio (popravljao automobile), da je pušku nosio kao šumar (da bi se zaštitio od divljih zvijeri), da su zastave o praznicima isticali i Bošnjaci, a ne samo Hrvati, te da Papić nije pucao na svoje susjede. 'Ne znam za top ispred kuće Papićevih. Njegovi roditelji ne bi dozvolili da se puca', tvrdila je Papićeva susjeda.

U jednoj su se stvari, međutim, tužitelj i obrana suglasili, a to je da su hrvatsko-bošnjački odnosi u Lašvanskoj dolini bili prijateljski do druge polovice 1992., ako ne i duže. No , tu činjenicu dvije strane u postupku koriste da dokažu različite stvari: tužitelj ukazuje da su odnosi pogoršani kad se u njih uplela politika, odnosno nakon što se HZHB počela smatrati nezavisnim entitetom unutar BiH. Obrana, sa svoje strane, želi dokazati da nisu logične optužbe da su njihovi branjenici u aprilu 1993. krenuli ubijati susjede... s kojima su godinama bili u dobrim odnosima.