HAG/DEN HAAG | 03.06.2013.

PRESUDA STANIŠIĆU I SIMATOVIĆU U "MRAČNOM PODRUČJU" MEĐUNARODNOG PRAVA

Zašto se francuska sutkinja Mišel Pikar nije složila sa "izolovanom analizom" većine u Pretresnom veću koja je donela oslobađajuću presudu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću uprkos dokazima da su osnovali, podržavali i kontrolisali jedinice koje su činile zločine

Prošlonedeljna presuda kojom su bivši čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović oslobođeni odgovornosti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem etničkog čišćenja velikih delova Hrvatske i BiH doneta je glasovima sudija Alfonsa Orija/Alphons Orie i Elizabet Gvance/Elizabeth Gwaunza, dok je u manjini ostala sutkinja Mišel Pikar/Michele Picard. Ona je u suprotnom mišljenju, priloženom uz presudu, obrazložila svoje suštinsko neslaganje sa odlukom većine.

Po francuskoj sutkinji mnogi nalazi presude "ne odražavaju realnost" kad je u pitanju umešanost optuženih u zločine. Za razliku od većine koja smatra da se predočeni dokazi mogu interpretirati na različite načine tako da jedini razuman zaključak ne može biti da su Stanišić i Simatović imali nameru da ostvare ciljeve udruženog zločinačkog poduhvata, Pikar smatra suprotno: Da svaka razumna analiza velikog broja dokaza ukazuje da su optuženi zajedno sa drugima delili nameru da se putem deportacije nesrba ostvari srpska kontrola nad velikim delovima Hrvatske i BiH.

Ona smatra da "čvrsta podrška" i "bliske veze" koje su optuženi održavali sa policijskim i paravojnim jedinicama koje su činile zločine pokazuje njihovu "ključnu ulogu" u procesu etničkog čišćenja teritorija koje su Srbi smatrali svojim. Smatra da većina nije sagledala "celovitu sliku" već je dokaze analizirala "izolovano" zbog čega je došla do pogrešnih zaključaka.

Analizirajući geografski i hronološki sled događaja, Pikar se prvo osvrnula na ulogu optuženih u SAO Krajini. Ukazala je na saradnju i uticaj koji su imali na bivšeg lidera krajinskih Srba Milana Martića i njegovu "Miliciju Krajine", koja je učestvovala u ubistvima i deportaciji 80 do 100 hiljada Hrvata. Dokazi, po njoj, ukazuju da su operativci DB Srbije imali ključnu ulogu u krajinskim dešavanjima, navodeći primer Dušana Orlovića koji je kao šef DB Krajine izveštaje podnosio Stanišiću. Podseća i na zaključak Pretresnog veća da su optuženi "morali znati" za zločine u Krajini i dodaje da su i pored toga nastavili da pomažu Martića i "Miliciju Krajine". Zato je, smatra, jasno da su Stanišić i Simatović delili nameru Martića, koji je inače pred Tribunalom osuđen na 35 godina zatvora, da se Hrvati nasilno i trajno proteraju iz Krajine. Zanimljivo je da se u presudi Martiću na popisu učesnika udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem etničkog čišćenja Krajine navode i imena Jovice Stanišića i Franka Simatovića.

Kad je reč o zločinima u SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem (SBZS), tu se odgovornost optuženih, po sutkinji Pikar, može jasno iščitati iz njihove trostruke linije kontrole događaja. Prvo, preko predsednika samozvane srpske oblasti Gorana Hadžića, koji je prema izvedenim dokazima, između ostalog i po iskazu pokojnog vođe krajinskih Srba Milana Babića, bio pod "potpunom kontrolom Stanišića". Drugo, putem veze optuženih sa Srpskom dobrovoljačkom gardom Željka Ražnatovića Arkana koja je učestvovala u ubistvima i deportacijama nesrba iz tog područja. Sutkinja Pikar podseća da je DB Srbije 1994. i 1995. godine plaćala, snabdevala i raspoređivala pripadnike Arkanove jedinice, uglavnom po bosansko-hercegovačkom ratištu. Pored toga, objasnila je, postoje iskazi svedoka koji su tvrdili da im je Arkan govorio da mu je "šef Jovica Stanišić", kao i da je imao iskaznicu DB Srbije i predstavljao se kao njen pripadnik. I, konačno, Pikar navodi da su optuženi kontrolisali situaciju u Istočnoj Slavoniji preko visokih policijskih zvaničnika SBZS Ilije Kojića i Radoslava Kostića, koji su bili saradnici DB Srbije.

U delu presude koji se bavi zločinima u BiH zaključuje se da su pripadnici jedinice DB Srbije "Crvene beretke" u proleće 1992. godine počinili ubistva i proterivanja u Bosanskom Šamcu, a potom su učestvovali u deportacijama i prisilnim premeštanjima nesrba u Doboju. Većina je, međutim, oslobodila Stanišića i Simatovića krivice jer njihova namera, navodno, nije bila da se počine zločini već da se uspostavi srpska kontrola nad tim mestima. Pikar u suprotnom mišljenju ističe da su "Crvene beretke" iz kampa DB Srbije u Pajzošu upućene u Bosanski Šamac po nalogu optuženih, kao i da su ih potom poslali u Doboj iako su znali za njihove prethodne kriminalne radnje. Sve to, po njoj, ukazuje na nameru da se zločin počini. Pikar, dalje, ukazuje na nalaze većine da su "arkanovci", pripadnici jedinice koja je imala "čvrste veze sa DB Srbije", počinili zločine ubistva, deportacije i prisilnog premeštanja u Zvorniku. Optuženi su, smatra, situaciju u Zvorniku kontrolisali i preko ljudi iz lokalne vlasti, bliskih srpskoj tajnoj službi, poput komandanta TO Marka Pavlovića, po čijem su naređenju proterivani Muslimani iz Zvornika.

U zaključku suprotnog mišljenja francuska sutkinja navodi sledeće: Prvo, da je DB Srbije na čelu sa optuženima osnovala "bar jednu" paravojnu jedinicu – "Crvene beretke" – koja je činila "osnov etničkog čišćenja" u Hrvatskoj i počinila zločine sa ciljem proterivanja nesrba sa šireg područja zahvaćenog ratom. Drugo, da su optuženi osnovali kampove za obuku "Crvenih beretki" i drugih jedinica, poput "Martićeve milicije", koje su činile zločine. Zatim, da su angažovali "Crvene beretke" u vojnim operacijama iako su znali da su u prethodnim akcijama njeni pripadnici činili zločine. Da su imali kontrolu nad osobama koje su "direktno odgovorne za etničko čišćenje" poput Hadžića, Martića i Arkana, kao i da su aktivno sarađivali sa Karadžićem i Mladićem tako što su obučavali njihove ljude za napade u kojima su nesrbi proterivani. I, konačno, da su sve radili sa svešću da se zločini čine i da će biti počinjeni.

Iako smatra da su zaključci presude kojom je bivši načelnik Generalštaba VJ Momčilo Perišić oslobođen odgovornosti za pomaganje zločina vojski bosanskih i krajinskih Srba "suviše ograničeni", francuska sutkinja navodi da bi i po tom "ograničenom" standardu takozvane konkretne usmerenosti Stanišić i Simatović morali biti osuđeni, jer su imali "direktnu kontrolu" nad "Crvenim beretkama" i pružali značajnu pomoć drugim jedinicama, tako da su njihove aktivnosti bile "konkretno usmerene" na počinjenje zločina.

Ako se i pored svega ne zaključi da su Stanišić i Simatović pomagali i podržavali zločine u Hrvatskoj i BiH, međunarodno pravo, smatra sutkinja Pikar, ulazi u "mračno područje" u kojem, kako je 1949. godine govorio američki sudija Robert H. Džekson/Jackson, "zakon zastrašuje samo male ljude i u obzir uzima samo sitna nedela".