HAG/DEN HAAG | 01.07.1999.

PREISPITATI UVJETE ZA PRIMJENU ŽENEVSKIH KONVENCIJA?

Posle presude Aleksovskom u Haškom tribunalu

Sudsko vijeće Haškog tribunala u predmetu protiv Zlatka Aleksovskog odbacilo je dvije od tri točke optužnice nakon što je većinski zaključilo da ne postoje uvjeti za primjenu Ženevskih konvencija. Jedan je sudac, međutim, predložio da se preispita tumačenje prema kojemu je postojanje međunarodnog sukoba uvjet za primjenu tih konvencija. Stavovi ''podijeljenog'' sudskog vijeća izneseni su u prilogu tekstu presude.

Prema tumačenju sudaca Lal Chanda Vohrae/Lal Čand Vora i Rafaela Nieta-Navie, koji se pozivaju na dosadašnje odluke Žalbenog vijeća Tribunala, za primjenu Člana 2 Statuta (o primjeni Ženevskih konvencija) treba utvrditi da li je u konkretnom slučaju postojao međunarodni sukob te jesu li žrtve bile ''zaštićene osobe'' prema definiciji iz Ženevskih konvencija. Te konvencije iz 1949. godine propisuju kako su strane u sukobu dužne tretirati civile, ranjenike i zatvorenike protivničke strane, to jest države. Hrvatsko-bošnjački sukob u srednjoj Bosni, prema mišljenju dvojice sudaca, nije bio međudržavni jer, kako ocjenjuju, stupanj kontrole Hrvatske nad HVO u tom području nije bio toliko jak da bi pripadnike HVO pretvorio u agente Hrvatske. Suci stoga zaključuju da Bošnjaci zatvoreni u Kaoniku nisu uživali status ''zaštićenih osoba'' jer takav status dobivaju civili u rukama stranih vojnika, a suci konstatuju da su čuvari i zatvorenici bili istog državljanstva.

Predsjedavajući sudac, Portugalac Almiro Rodrigues, je, međutim, mišljenja da je utjecaj Hrvatske na HVO bio takav da je doveo do međunarodnog karaktera sukoba . No, čak i ako sukob nije bio međunarodnog karaktera, napominje Rodrigues, to ne znači da zatočenici ne trebaju uživati status ''zaštićenih osoba".

Budući da sudska vijeća u svakom od predmeta pred Tribunalom donose zasebnu odluku o karakteru sukoba - sada ''imamo situaciju u kojoj ćemo žrtve određenog zločina u jednom razdoblju i mjestu proglasiti zaštićenima, a žrtve koje su izložene istom maltretiranju, ali u drugom razdoblju i mjestu - nećemo", primijetio je sudac.

Žalbeno vijeće Tribunala je još 1995. godine iznijelo stajalište da su sukobi u bivšoj Jugoslaviji bili istovremeno unutrašnjeg i vanjskog karaktera te da svako od vijeća o tome treba zasebno odlučiti na temelju dokaza prezentiranih u postupku. Prvostupanjsko vijeće u procesu Dušku Tadiću zaključilo je da u području Prijedora 1992. nije bilo međunarodnog sukoba, a vijeće u predmetu Čelebići zaključilo je da ga je u isto to vrijeme bilo u području Konjica. Na suđenju Aleksovskom zaključeno je da u srednjoj Bosni 1993. nije bilo međunarodnog sukoba, ali suci u predmetima Blaškić ili Kordić, koji se odnose na isto područje, mogu odlučiti drugačije.

Rodrigues je mišljenja da na Haškom tribunalu nije potrebno određivati karakter pojedinačnih sukoba. ''Vijeće sigurnosti, koje je nadležno da definira karakter sukoba na tom području, nije to htjelo učiniti iz političkih razloga'', primijetio je Rodrigues. Da je VS sukob proglasilo unutrašnjim, obrazlaže on, usvajanje statuta Tribunala djelovalo bi kao miješanje u unutrašnje stvari jedne države. S druge strane, sukob se mogao proglasiti međunarodnim tek nakon priznanja prvih država s tog područja, 1992. godine, u kojem slučaju se počinitelje zločina iz 1991. godine (primjerice Vukovar, navodi sudac) ne bi moglo progoniti za povrede Ženevskih konvencija.

Ženevske konvencije su, dodaje Rodrigues, usvojene 1949. godine kad je većina sukoba bila međudržavnog karaktera, dok se većina današnjih sukoba u svijetu odvija između različitih etničkih ili vjerskih zajednica unutar jedne države. Međunarodno pravo, dodaje on, se razvija u pravcu da se sve Ženevske konvencije proglase primjenjivima i u unutrašnjim sukobima kako bi se osigurala zaštita svakog pojedinca.

Mišljenje Rodriguesa može se promatrati kao jedna od stepenica na putu prema modifikacijama običajnog međunarodnog prava - u ovom slučaju prema širem tumačenju člana 2 Statuta Haškog tribunala. Žalbeno vijeće koje će preispitati presudu Aleksovskom može uvažiti tužiteljeve i Rodriguesove argumente. Na Haškom tribunalu, međutim, prvostupanjska vijeća nisu obavezna prihvatiti zaključke drugostepenog (iako to u principu čine). Za pretpostaviti je da u ovom slučaju, kao i u slučaju Tadić, većina u Žalbenom vijeću neće htjeti mijenjati pravilo da svako sudsko vijeće treba zasebno odlučiti o karakteru sukoba u predmetu kojim se bavi. Jedan od razloga svakako bi mogla biti potreba da se zločinima sudi po pravilima koja su važila u vrijeme kad su se zbili.