HAG/DEN HAAG | 30.05.2013.

OSLOBOĐENI JOVICA STANIŠIĆ I FRANKO SIMATOVIĆ

Primenom standarda "konkretne usmerenosti" iz Žalbene presude Momčilu Perišiću, veće sudije Orija oslobodilo Jovicu Stanišića i Franka Simatovića po svim tačkama optužnice koja ih je teretila za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem etničkog čišćenje velikih delova Hrvatske i BiH. Zaključeno je da jesu pomagali jedinice koje su činile ubistva, deportacije, prisilna premeštanja i progone, ali da njihova pomoć nije bila "konkretno usmerena" na zločine

Veće holandskog sudije Alfonsa Orija/Alphons Orie oslobodilo je bivše šefove Državne bezbednosti Srbije Jovicu Stanišića i Franka Simatovića odgovornosti za zločine nad nesrbima u Hrvatskoj i BiH. Odluka je donesena preglasavanjem, budući da je francuska sutkinja Mišel Pikar/Michele Picard priložila suprotno mišljenje u vezi sa glavnim zaključcima većine koju čine sudije Ori i Elizabet Gvanca/Elizabeth Gwaunza iz Zimbabvea.

Optužnica je teretila Stanišića i Simatovića da su učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem prisilnog i trajnog proterivanja Hrvata, Muslimana i drugih nesrba sa velikih delova Hrvatske i BiH putem počinjenja ubistava, deportacija, prisilnog premeštanja i progona. Zločini se, zaključuje veće u današnjoj presudi, jesu dogodili, ali Stanišić i Simatović za njih nisu odgovorni. Sudije su, većinom glasova, doneli odluku da optuženi nisu imali nameru da se ostvari cilj udruženog zločinačkog poduhvata.

U obzir je uzeta izjava Jovice Stanišića u Dalju iz septembra 1991. godine kada je u obraćanju lokalnim vlastima ljutito pitao zašto Vukovar još uvek nije oslobođen. Razmotreno je i prisustvo Franka Simatovića na sastancima uoči pada Vukovara i proslavi nakon zauzimanja grada, ali nema dokaza o sadržaju tih događaja. Veće je prihvatilo da je Simatović sa drugima planirao napad na krajinsko selo Lovinac i proterivanje tamošnjeg stanovništva ali se, po navodima presude, ne zna da li je do proterivanja i došlo.

Osim reči, analizirana su i dela optuženih koja se odnose na osnivanje, pomoć, podršku i rukovođenje jedinicama koje su počinile zločine u Hrvatskoj i BiH. Zaključeno je da oni jesu osnovali, podržavali i rukovodili jedinicom DB Srbije poznatom pod nazivom "Crvene beretke". Takođe, "morali su znati" da su pripadnici te jedinice 1992. godine ubijali i proterivali civile u Bosanskom Šamcu, potom počinili deportacije i prisilno premeštanje u Doboju. Međutim, zaključeno je da njihova podrška toj jedinici nije bila "konkretno usmerena" na počinjenje zločina već na "uspostavljanje i održavanje (srpske) kontrole" nad pomenutim gradovima i drugim delovima BiH i Hrvatske.

Iako su podržavali i pomagali policiju SAO Krajine, poznatu i kao "Martićeva milicija", koja je po zaključku veća počinila brojna ubistva i učestvovala u proterivanju 80 do 100 hiljada Hrvata, ni ta podrška, smatra većina, nije bila usmerena na počinjenje zločina. U presudi se navodi da je prvi od mnogih centara za obuku DB Srbije osnovala u Golubiću nadomak Knina i da su polaznici tog centra kasnije raspoređivani u jedinice koje su činile zločine, ali ni to nije bilo dovoljno za osuđujuću presudu Stanišiću i Simatoviću.

Veza između optuženih i "arkanovaca", označenih kao počinilaca velikog broja zločina u istočnoj Slavoniji i BiH, kao i "Škorpiona" koji su u leto 1995. godine ubili šest srebreničkih mladića i dečaka u Trnovu, po oceni veća bila je – labava. Drugim rečima, nedovoljna da bi pomoć njima bila ocenjena kao "konkretno usmerena" na činjenje zločina.

Većina sudija je, tako, primenila standard "konkretne usmerenosti" utvrđen u Žalbenoj presudi Momčilu Perišiću od strane veća sudije Teodora/Theodor Merona. U presudi kojom je Perišić oslobođen je, podsetimo, zaključeno da pomoć koju je Vojska Jugoslavije slala vojskama krajinskih i bosanskih Srba "nije bila konkretno usmerena na činjenje zločina", već na podršku njihovim ratnim naporima.

Veće sudije Orija, recimo i to, nije prihvatilo ni tezu da su Stanišić i Simatović bili "kanal veze" između "ključnih učesnika" udruženog zločinačkog poduhvata Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Milana Martića.

Po izricanju presude naloženo je momentalno puštanje Stanišića i Simatovića iz pritvora Tribunala u koji su dovedeni u proleće 2003. godine ali su uoči, za vreme i po okončanju izvođenja dokaza često boravili na privremenoj slobodi.