HAG/DEN HAAG | 02.12.1998.

MOŽE LI SE VJEROVATI GARANCIJAMA HRVATSKIH VLASTI?

Odbijen zahtjev za privremenim puštanjem na slobodu optuženog Zlatka Aleksovskog

Uprkos ponuđenim garancijama vlade Republike Hrvatske da će osigurati povratak optuženog na nastavak suđenja, Pretresno vijeće haškog Tribunala odbilo je zahtjev odbrane za privremenim puštanjem na slobodu Zlatka Aleksovskog. Više nego na samog Aleksovskog i "izuzetne okolnosti" na kojima se zasnivao takav zahtjev odbrane, današnja rasprava se koncentrisala na stav Republike Hrvatske prema Tribunalu i dosadašnji stepen njene saradnje s njim. Odbrana i optužba iznijeli su dijametralno suprotne stavove o tome, tako da je predsjedavajući sudija Almiro Rodrigez (Rodrigues) u jednom trenutku prvog sekretara Ambasade RH u Hagu, Orsata Miljanića, upitao "koju Hrvatsku on pred Sudom predstavlja": da li onu koju je opisao tužilac Grent Niman (Grant Niemann), ili onu kakvom ju je predstavio branilac, Goran Mikuličić? Prvi sekretar se, jasno, opredijelio za potonju, Mikuličićevu verziju, ali Pretresno vijeće - sudeći po odluci - nije bilo tog mišljenja.

Suđenje Zlatku Aleksovskom, optuženom za navodne zločine nad muslimanskim civilima zatočenim 1993. u logoru Kaonik kod Busovače, ušlo je u završnu fazu, ali je onda prekinuto sporom oko prihvatljivosti izvjesnih dokaza. O tom sporu - na žalbu tužioca - treba da se izjasni Žalbeno vijeće Tribunala. Kako nije izvjesno kada će o tome biti odlučeno, odbrana je zatražila privremeni oslobađanje Aleksovskog, obrazlažući to dužinom njegovog pritvora; zdravstvenim stanjem optuženog; tvrdnjom da on neće predstavljati nikakvu opasnost za žrtve ili svjedoke u slučaju Kaonik; kao i već pomenutim garancijama hrvatskih vlasti da će osigurati njegov povratak na suđenju.

Branilac Mikuličić je insistirao da je Hrvatska bila jedna od prvih zemalja u svetu koja je usvojila Ustavni zakon o saradnji sa Tribunalom; da je uhapsila i predala obojicu optuženih koji su se nalazili na njenoj teritoriji (Aleksovskog i Skopljaka); da je omogućila dobrovoljnu predaju svog državljanina generala Blaškića; te da je doprinijela predaji veće grupe optuženih bosanskih Hrvata u oktobru 1997. (Kordić, Čerkez i ostali). Ako Aleksovski bude privremeno oslobođen, rekao je Mikuličić, a zatim potvrdio i prvi sekretar Orsat, hrvatske vlasti će preduzeti sve mjere u skladu sa svojim zakonima da se osigura njegov povratak na nastavak suđenja. U tom kontekstu, pomenuto je privremeno oduzimanje putovnice, kao i pojačani policijski nadzor nad Aleksovskim.

Tužilac, međutim, Hrvatskoj ne vjeruje. U pismenom odgovoru na zahtjev odbrane tužilac je naveo kako bi - imajući u vidu ponovljene, uporne i javne napore Hrvatske da ospori pravnu nadležnost Tribunala - poklanjanje povjerenja garancijama hrvatskih vlasti... predstavljalo "vrhunac ludosti." U usmenom obrazloženju takvog stava, tužilac Nimen je danas naveo da Hrvatska - pošto Tribunalu odriče pravo da izdaje obavezujuće naloge državama - može ali i ne mora da učini ono što obećava, tj. da obezbijedi policijski nadzor nad Aleksovskim. Sud bi, u tom slučaju, zavisio od "dobre volje" tih vlasti, u koju tužilac, na osnovu dosadašnjih iskustava, ne vjeruje.

Mada je najveći dio rasprave protekao u razmatranju može li se, ili ne, vjerovati garancijama hrvatskih vlasti, to pitanje se u odluci Pretresnog veća uopšte ne pominje. Konstatuje se, samo, da odbrana nije dokazala postojanje "izuzetnih okolnosti" koje bi omogućile da se optuženi Aleksovski pusti na privremenu slobodu.