HAG/DEN HAAG | 09.12.2015.

LISABOSNKI SPORAZUM – ŠANSA ZA MIR ILI PLAN RAZBIJANJA BOSNE?

Na suđenju Ratku Mladiću portugalski diplomata Žoze Kutiljero rekao da je Lisabonski sporazum mogao sačuvati mir da Alija Izetbegović - na nagovor Amerikanaca - nije od njega odustao. Tužilac, međutim, ukazuje da je Karadžić prevario Kutiljera i međunarodnu zajednicu glumeći da je za mir i pregovore dok je istovremeno planirao osvajanje i etničko čišćenje teritorija, javno se hvaleći da je Lisabonskim sporazumom "Bosna razbijena"

Portugalski diplomata Žoze Kutiljeo/Jose Cutileiro je svjedočio o "Lisabonskom sporazumu" koje su predstavnici tri konstitutivna naroda - Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Mate Boban - "okvirno" prihvatili 18. marta 1992. Taj sporazum je, smatra on, mogao sačuvati mir u BiH, da Alija izetbegović nije od njega odustao.

Svjedočeći video vezom Kutiljero je, odgovarajući na pitanja Mladićevog branioca Dragana Ivetića,rekao da je nakon potpisivanja Izjave o principima u martu 1992. srpska strana željela nastaviti pregovore, ali da je bosanska strana odugovlačila, dok Izetbegović u junu 1992. godine nije definitivno povukao svoj potpis. "Za Srbe i Hrvate je to bila još jedna ilustracija Izetbegovićeve dvoličnosti, kako su to oni vidjeli", kaže Kutiljero. Izetbegović je, rekao je, imao podršku "dobronamjernih autsajdera koji su mislili da bolje poznaju situaciju". "Autsajderi" su, po njemu,SAD i njihov ambasador Voren Cimerman/Warren Zimmermann koji je Izetbegoviću savjetovao da ne prihvati tripartitni plan, što je bosanskog predsjednika "ohrabrilo da se bori za unitarnu BiH".

Tužilac Alan Tiger/Tieger je pitao portugalskog diplomatu da li mu je ikada palo na pamet da je Karadžić "samo glumio" da je spreman da prihvati sporazum kako bi ostvario taktičku prednost, a da u stvarnosti nikada nije prihvatio postojanje BiH kao države i da je težio da se srpske teritorije pripoje Srbiji. Citirao je Momčila Krajišnika koji je na sjednici Skupštine u februaru 1992. rekao da se stvorila "šansa da sačuvamo srpski narod u jednoj državi i da ona bude dio srpskoga carstva". Kutiljero odgovara da srpski predstavnici nisu u pregovorima iznosili takve stavove, osim što je Krajišnik imao ideje tipa da bi BiH trebala imati pravo na tri glasa u UN i tri zastave, "ali mu je Karadžić rekao da šuti".

Tužilac je citirao dio Karadžićevog obraćanja sa 39. sjednice Skupštine održane 24. i 25. marta 1995.godine. Karadžić je rekao da su se on i drugi srpski pregovarači "obradovali" kada su Muslimani odbacili lisabonsku mapu i pohvalio je Krajišnikovu "mudrost", odnosno način na koji je "navukao" Muslimane da pristanu na podjelu BiH na tri dijela i to na nacionalnoj osnovi i na referendum. "Bosna jeu tom času bila gotova za međunarodnu zajednicu", rekao je Karadžić. Na pitanje da li mu je Karadžić rekao tokom pregovora da smatra da je Izjava o principima "dokrajčila Bosnu", Kutiljero je odgovorio da mu vođa bosanskih Srba nikada nije tako nešto rekao.

Ukazujući na teritorijalne pretenzije srpskog rukovodstva tužilac je citirao i član ustava Srpske republike BiH u kojem se navodi da se pod srpskim teritorijem podrazumijevaju "i ona područja u kojima je u Drugom svjetskom ratu izvršen genocid nad srpskim narodom", a u kojima su bosanski Srbi u manjini. Na pitanje da li je Karadžić tokom pregovora to spominjao, Kutiljero je rekao da nije. Osnova za razgovore, rekao je Kutiljero, je bila tada važeća demografska realnost, dok "mitsko-istorijska perspektiva teritorije" ne bi bila prihvaćena i o njoj se nije ni razgovaralo.

Tužilac je tokom ispitivanja ukazivao da je Karadžić, zapravo, cijelo vrijeme zavaravao međunarodnu zajednicu i navodio ih da misle da će Srbi svakog časa pristati na sporazum, sto je jednom prilikom i sam rekao, a da je u stvarnosti krenuo u ofanzivu kako bi stvorio etnički čiste srpske teritorije, opisujući to kao "stvaranje nove realnosti".