HAG/DEN HAAG | 06.03.2013.
Posle presude Momčilu Perišiću (3)

KONKRETNA USMERENOST POSLEDNJIH ODLUKA ŽALBENOG VEĆA

Na šta su "konkretno usmerene" oslobađajuće presude Gotovini, Markaču i Perišiću i šta većina u Žalbenom veću time "pomaže i podržava"?

Jedno od tumačenja oslobađajuće presude Momčilu Perišiću glasi da je Tribunal time hteo da pokaže da nije "isključivo anti-srpski sud" (kao što ni Vojska Republike Srpske, prema istoj presudi, nije bila "isključivo zločinačka organizacija").

U članku pod rečitim naslovom "Rekvijem za sud", autori Srđa Pavlović i Kristof/Christophe Solioz izražavaju nadu da je ta presuda "poslednji oproštajni poklon" pre nego što sud definitivno zatvori vrata, te ukazuju da su oslobađanjem Ante Gotovine, Ramuša Haradinaja, Nasera Orića i Ljubeta Boškoskog slične darove primile i sve ostale strane angažovane u sukobima u kojima su počinjeni ratni zločini radi kojih je Tribunal osnovan.

Ako je to zaista bio motiv za oslobađanje Perišića, cilj je samo delimično ostvaren. Srpski zvaničnici su, istina, reagovali pozitivno, ali bez euforije koja je u Hrvatskoj pratila oslobađanje Gotovine. S druge strane, u javnosti, ta je presuda samo učvrstila duboko ukorenjeno nepoverenje i prezir prema Tribunalu i pružila nove argumente za posprdne komentare na račun suda.

U srpskoj javnosti, naime, dominiraju dva tumačenja Perišićevog oslobađanja. Prema prvom, radi se o "providnom pokušaju kompenzacije" za prethodno oslobađanje Gotovine, Markača i Haradinaja, u stilu "jedan srpski za dva hrvatska i jednog kosovskog generala". Efekat "kompenzacije" je uveliko umanjen činjenicom da Perišić u Srbiji ne uživa ni izbliza takav ugled i popularnost kao Gotovina u Hrvatskoj ili Haradinaj na Kosovu.

Drugo rasprostranjeno tumačenje glasi da je Perišić oslobođen zato što je "američki čovek", a CIA se "brine o svojim slugama", pa nije nikakvo čudo što ga je oslobodilo Žalbeno veće kojim je predsedavao "američki sudija". Perišić je, naime, u Srbiji osumnjičen da je jednom američkom diplomati uručio poverljive vojne dokumente, ali je postupak obustavljen njegovom predajom Tribunalu.

Perišić je, podsetimo, oslobođen zato što je većina u Žalbenom veću zaključila da nema dokaza da je logistička, materijalna, kadrovska i druga pomoć koju je, kao načelnik Generalštaba VJ pružao vojskama bosanskih i hrvatskih Srba, bila "konkretno usmerena" na vršenje zločina, pa se samim tim ne može osuditi za pomaganje i podržavanje tih zločina.

Ako bi se kriterij "konkretne usmerenosti" primenio na Žalbeno veće, odnosno većinu sudija u njemu, moglo bi se zaključiti da oslobađajuće presude Gotovini, Markaču i Perišiću nisu "oproštajni pokloni" ni Hrvatskoj ni Srbiji već nekom drugom. Što, dalje, dovodi do paradoksalnog zaključka da presude koje inspirišu na pisanje "Rekvijema za sud", zapravo predstavljaju potvrdu uspešnosti Tribunala i dokaz relevantnosti njegovih odluka za budućnost međunarodnog krivičnog pravosuđa.

Jer, da odluke Tribunala nisu relevantne, niko se ne bi trudio da ih prekroji tako da budu po njihovoj meri. Jednostavno bi ih ignorisali.

U slučaju Gotovine i Markača većina u Žalbenom veću je osigurala da u nasleđu Tribunala ne ostanu neki "nepromišljeni pravni standardi" za upotrebu artiljerije u nastanjenim zonama, to jest gradovima, koji bi ograničili slobodu vojnih komandanata u izboru meta i korišćenju prednosti dalekometne artiljerije. Na "opasan potencijal" takvih ograničenja je u žalbenom postupku otvoreno upozoravala ne samo odbrana hrvatskih generala, već i vojno-akademski lobi koji se tim povodom oglasio. Taj lobi, inače, čine profesori prava na službi u oružanim snagama i penzionisani visoki oficiri koji su tokom svoje vojno-akademske karijere služili kao pravni savetnici ili sudije u američkim, britanskim ili kanadskim oružanim snagama.

Branilac generala Perišića je nakon oslobađajuće presude izjavio da je "posebno ponosan što je mali tim odbrane - samostalno, bez ikakvih lobističkih kuća i bez bilo kakvih institucija - uspeo da ospori ono što je tužilaštvo tvrdilo". No, teško da je imao potrebu za lobiranjem, budući da je slučaj generala Perišića sadržao još "opasniji potencijal" od onog iz predmeta Gotovina: da Tribunal nekim "nepromišljenim pravnim standardima", ograniči mogućnost pomaganja i podržavanja - oružjem, municijom, logistikom... - "pobunjeničkih" ili "demokratskih" snaga u drugim zemljama, kao što su recimo Sirija, Libija ili Sudan. Ili da, još gore, one koji pružaju pomoć izloži riziku krivične odgovornosti za zločine koje su počinili oni kojima je pružena pomoć. Upravo to je bio glavni argument Perišićeve odbrane u žalbenom postupku i na žalbenoj raspravi. Poruka je, očito, primljena.

Iz toga bi se dalo zaključiti da su poslednje presude Žalbenog veća "konkretno usmerene" na demontiranje "opasnog potencijala" međunarodno-pravnog nasleđa Tribunala.

Mirko Klarin