HAG/DEN HAAG | 20.04.2011.
Presuda hrvatskim generalima (3)

DISKRIMINATORSKI ZAKONI NAKON "OLUJE"

U presudi Gotovini, Markaču i Čermaku se zaključuje da je cilj pravnih mera hrvatskih vlasti nakon "Oluje" bio da se napuštena srpska imovina na oslobođenom području "dodeli Hrvatima i da se tako pravim vlasnicima uskrati pravo na kuće i imanja", što je uticalo na nalaz Pretresnog veća o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata

Pravni akti u vezi sa tretmanom napuštene srpske imovine koje su hrvatske vlasti donele nakon operacije "Oluja" se u presudi generalima Gotovini, Čermaku i Markaču navode kao još jedan od pokazatelja postojanja udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem trajnog proterivanja Srba iz Krajine u leto 1995. godine. Pretresno veće se bavilo ne samo sadržajem tih akata već i diskusijom na sastancima državnog rukovodstva koji su prethodili njihovom usvajanju.

U središtu analize je vladin Dekret o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom i zakon koji je pod istim imenom nešto kasnije usvojio Sabor. Dekret je usvojen na sednici vlade od 31. avgusta 1995. godine i predviđao je da kuće i imanja koja su napuštena za vreme i nakon operacije "Oluja" prelaze u ruke države, a da komisije lokalnih uprava mogu da ih dodele "prognanicima, izbeglicama, povratnicima koji su izgubili imovinu ili su ranjeni u Domovinskom ratu, kao i porodicama palih hrvatskih boraca" i drugim osobama zaslužnim "za bezbednost, obnovu i razvoj" upravo oslobođenog područja. Odluka komisije o dodeli imovine pomenutim kategorijama ljudi mogla je biti poništena samo u slučaju da se stvarni vlasnici "vrate u roku od 30 dana od donošenja dekreta i zatraže povrat imovine". Drugim rečima, vlasnici bi ostali bez imovine ako se ne bi pojavili pred komisijom u pomenutom roku.

Dvadesetak dana kasnije, 20. septembra iste godine, u hrvatskom Saboru je usvojen i zakon u koji su prepisane sve glavne stavke iz dekreta s tim da je rok za povratak produžen na 90 dana. Nekolicina svedoka koji su u to vreme bili na visokim državnim funkcijama, poput potpredsednika vlade Jure Radića, su tvrdili da je rok produžen jer se zbog "nerealno kratkog roka"od 30 dana mali broj osoba prijavio za povratak imovine. Bivši američki ambasador u Zagrebu Piter Galbrajt/Peter Galbraith je, međutim, u svom iskazu rekao da je rok produžen tek nakon pritiska SAD i međunarodne zajednice.

Nekadašnji hrvatski državni funkcioneri su u iskazima pred sudom listom tvrdili da je ideja bila da se "zaštiti napuštena imovina", da se davanjem roka od 30 ili 90 dana "ubrza povratak", kao i da u zakonima nije navedena nacionalnost osoba kojima se imovina oduzima. Tužilaštvo je, međutim, u dokaze uvelo niz zapisnika sa sastanaka hrvatskih državnih organa na kojima se raspravljalo o toj temi. Još u junu 1995. godine nakon operacije "Bljesak" Jure Radić na sastanku Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost traži da Hrvatska preuzme kuće izbeglih Srba "u početku privremeno, a vremenom za stalno". Na sastanku vlade na kojem je usvojen dekret Radić taj pravni akt naziva "istorijskim dokumentom koji određuje demografsku strukturu oslobođenih teritorija" i jasno zahteva da se u napuštene kuće nasele "Hrvati koji su proterani iz BiH i Srbije". Na jednom sastanku vlade nakon "Oluje" predsednik Tuđman se složio sa predlogom da se "napuštena imovina proglasi državnom kao izgovor za njeno oduzimanje".

Jure Radić se, inače, na sastancima sa Tuđmanom i drugim hrvatskim političarima naročito isticao predlozima da se napuštena srpska imovina oduzme vlasnicima i dodeli Hrvatima. Zbog toga ga je veće, iako nije direktno učestvovao u "Oluji", proglasilo jednim od članova udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem etničkog čišćenja Krajine.

Mere o privremenom preuzimanju ukinute su 17. januara 1996. godine kada su već dale rezultate i kada je bilo jasno da će se samo manji broj Srba odlučiti na povratak. Prema iskazu tadašnje specijalne izaslanice Komisije UN za ljudska prava Elizabet Ren/Elizabeth Rehn do početka 1998. godine u Krajinu se vratilo svega deset odsto srpskih civila, dok je Piter Galbrajt ocenio da je do 2000. godine bilo "nimalo ili vrlo malo povrataka" a da su se i oni dogodili zahvaljujući pritisku američkih vlasti na Hrvatsku. On je u svom svedočenju izneo stav da je namera hrvatskog vrha bila da se zakonima "oduzme imovina, povratak Srbima učini nemogućim i Krajina naseli Hrvatima".

Pretresno veće je u presudi navelo da se može zaključiti "da je razlog uvođenja vremenskog roka od 30 i 90 dana bio da se nastojanja ljudi koji žele da se vrate i povrate svoju imovinu učine što komplikovanijim". Konačno, sudije su jednoglasno došle do zaključka da je cilj pravnih mera nakon "Oluje" bio da se napuštena srpska imovina na oslobođenom području "dodeli Hrvatima i da se tako pravim vlasnicima uskrati pravo na kuće i imanja". Takve pravne mere u presudi hrvatskim generalima označene su "kao diskriminatorske".